Karolina Režek Tomašić, dr. med.
Specijalist anesteziolog
Klinika za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, KBC Zagreb
Vesna Grgić, dr. med.
Specijalizant anesteziologije
Klinika za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, (Petrova)
Sve do 1979 godine općenito se smatralo da je bol samo senzorno, osjetno iskustvo. Međutim Međunarodna udruga za proučavanje boli (International Association for the Study of Pain; IASP) potvrdila je definiciju boli kao „neželjeno senzorno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili prijetećim oštećenjem tkiva“. Dakle, riječ je o kompleksnoj interakciji subjektivnog, emocionalnog i psihološkog odgovora bolesnika. Uzimajući sve to u obzir, jasno je zašto postoje velika razlike u poimanju boli među svima nama, a i unutar nas samih, ovisno o okolnostima.
Uloga anesteziologa je, uz pružanje optimalnih uvjeta kirurgu za izvođenje zahvata, osiguravanje bezbolnog zahvata za pacijenta uz praćenje i održavanje vitalnih funkcija (tlak, puls, disanje, funkcija organa).
Anestezija se dijeli u tri velike grupe, lokalnu, regionalnu i opću anesteziju.
Lokalne anestezija znači primjenu lokalnog anestetika na malo područje kože i potkožja (na primjer za vađenje madeža).
Regionalna anestezija znači davanje lokalnog anestetika u područje oko živca te se na taj način anestezira („umrtvi“) određeno područje na tijelu. U to spadaju spinalna anestezija, koja znači davanje lokalnog anestetika jednokratno u donji dio kralježnice, epiduralna anestezija, koja pak znači davanje lokalnog anestetika u područje oko leđne moždine na bilo kojoj razini, te blokovi različitih živaca (na primjer aksilarni blok za operaciju šake ili paracervikalni blok kod izvođenja kiretaže).
Opća anestezija podrazumijeva gubitak svijesti. To nije san niti je slično snu. U tome nam pomažu anestetici, lijekovi koji izazivaju gubitak svijesti. Mogu se davati intravenski ili mogu biti u obliku plina pa se mogu udahnuti na masku. Oni nisu analgetici i ne umanjuju bol. Pacijent diše ili samostalno ili uz pomoć mašine, te samo kod većih zahvata, daju se još dodatno lijekovi koji opuštaju mišiće, mišićni relaksansi. Za umanjivanje boli koriste se vrlo jaki opioidni analgetici. Daju se intravenski, primjenjuje ih liječnik, najčešće anesteziolog i to isključivo uz praćenje vitalnih funkcija na monitoru. Djeluju otprilike 45 minuta i zato je potrebno pravovremeno dati druge analgetike kako se bol ne bi vratila (na primjer ketoprofen, diklofenak, paracetamol, tramadol…). To je takozvani multimodalni pristup i danas je osnova liječenja boli.
Pravilo je za opću anesteziju da pacijent ne smije ništa jesti ni piti 6 sati prije zahvata. Zašto? Anestetici i opioidni analgetici uz gubitak svijesti izazivaju i prestanak disanja, gubitak refleksa poput kašljanja te opuštaju mišiće koji sprečavaju vraćanje hrane iz želuca u jednjak i usta. Takav povraćeni sadržaj iz usta može ući u pluća te izazvati po život opasnu upalu pluća. Izuzetak su po život opasne situacije kada se ne može čekati, no tada se primjenjuju posebni postupci kojima nastojimo to spriječiti. Zato kad god je moguće, čeka se tih 6 sati prije opće anestezije.
Priprema pacijenta obuhvaća postupak osiguravanja intravenskog puta (to je onaj komadić plastike koji stavimo u venu, najčešće na ruci i pomoću njega dajemo lijekove), postavljanje monitoringa, dakle kontinuirano se prati EKG, tlak i disanje (ona bijela kvačica na prstu) i fiksiranje odnosno vezanje pacijenta.
Kiretaža spada u takozvane manje kirurške zahvate i može se izvoditi u regionalnoj anesteziji, općoj anesteziji ili njihovoj kombinaciji. Ginekolozi ih izvode u regionalnoj anesteziji bez prisutnosti anesteziologa. Za pojedine pacijentice (otprilike 30% pacijentica) regionalna anestezija je sasvim dovoljna. Ako se regionalna anestezija pokaže nedovoljnom ili se unaprijed ustanovi da pacijentica nije za takvu vrstu anestezije, zove se anesteziolog. Ponekad je dovoljno samo dodavanje analgetika intravenski. U drugim slučajevima, pristupa se sedaciji (stanje najsličnije lakom snu) ili općoj anesteziji.
U općoj anesteziji, venski put, monitoring i vezanje pacijenta su obavezni.
Tijekom uvoda u anesteziju, a kasnije i prilikom buđenja, pacijent prolazi kroz različite stadije dubine anestezije. Pacijent toga nije svjestan i neće se toga sjećati, ali ponekad se pacijenti počnu dizati, pokušavaju se okrenuti ili strgnuti sa sebe venski put. To traje kratko i ne događa se kod svih i jače je izraženo kod buđenja, ali mogu itekako biti opasni za sebe.
Osim toga, razgradnja (metaboliziranje) lijekova u tijelu je također individualna. To se odnosi na sve lijekove, i one koji se koriste za regionalnu anesteziju, kao i za one koji se koriste u općoj anesteziji, pa su nekima potrebne veće doze lijekova. Zato se na početku ili tijekom zahvata može javiti bol. Pacijentica na bol može reagirati micanjem tijela, bez obzira je li riječ o općoj ili regionalnoj anesteziji, što može dovesti do ozbiljnih ozljeda maternice ako pacijentica nije vezana. Zato kirurg uvijek naglasi kad počinje zahvat te zajedno promatramo pacijentičin odgovor na bol i pojačavamo dozu lijekova ako je potrebno.
Pri kraju zahvata daju se dodatni analgetici i lijekovi protiv mučnine te se radi plan za analgeziju u prva 24 sata.
Još bih htjela za kraj napomenuti da je ovo je općeniti prikaz anestezioloških postupaka i tehnika. Zato ih nastojimo kombinirati i prilagoditi svakom pacijentu ponaosob. Često volimo reći da niti jedan anesteziolog nije primijenio dvije u potpunosti identične anestezije.
Uvijek nastojimo objasniti pacijentima postupke, ali isto tako sam svjesna da ponekad nismo dovoljno jasni, zato pitajte. Dvaput, triput. Ili recite da ne želite ništa znati. Ima i onih koji ne žele da pričamo. Kada ste vi mirni, tada i anestezija proteče glatko. Na kraju, cilj svega je da vi budete dobro.